Uvijek zanimljiva i izazovna epoha modernizma

Tijekom proljeća i početkom ljeta u sjevernom krilu prve etaže Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti bila je postavljena izložba Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija na kojoj su autori njezina koncepta Neva Lukić i Vanja Babić u koordinaciji s muzejskim savjetnikom spomenute institucije Željkom Marciušem u pet formalno-tematskih cjelina konfrontirali umjetnička djela hrvatskih umjetnika i umjetnica iz razdoblja ranoga modernizma (desete, dvadesete i tridesete godine), zreloga odnosno kasnoga modernizma (pedesete, šezdesete i prva polovica sedamdesetih godina) te postmodernizma (kraj sedamdesetih godina i poslije).

Izložba je nastojala ukazati na kontinuirano ponavljanje i/ili variranje ekspresivnih, geometrijsko-konstruktivnih, minimalističko-­monokromnih, nadrealnih i egzistencijalnih vizualno-tematskih obrazaca u hrvatskoj umjetnosti tijekom 20. stoljeća, pri čemu se onda, dakako, nije mogao zaobići ni problem (ne)mogućnosti jasnih razgraničenja između spomenutih epoha.

Iz postava izložbe Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija / Vanja Babić  / Snimio ANĐELA TENŠEK

Umjesto uobičajene prakse razvrstavanja umjetnika i njihovih opusa u određene stilski i fenomenološki određene okvire, Neva Lukić i Vanja Babić na neki su način prigrlili teorijsku ideju principa neodređenosti umjetničkih djela. Razlog tomu je, dakako, nemogućnost teorije da uspostavi jasno određene definicije modernizma, postmodernizma i suvremenosti te egzaktno usustavi nepregledno obilje s njima povezanih pojmova i termina.

Problematika modernosti i postmodernosti

Radovi na izložbi ipak su bili kategorizirani te smješteni u okvire, ali po principu zajedničkih formalno-kompozicijskih i/ili psiholoških (ugođajnih) odrednica. Odabrana su manje poznata djela iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti te nekoliko iz privatnih kolekcija. Većinu njih nikako se ne bi moglo svrstati u ,,udžbeničke“ primjere na osnovi kojih su definirani prije navedeni pojmovi; naglašena su djela što vizualnim karakteristikama ukazuju na labavost trenutnih kategorizacijskih pojmova.

Izložba je, dakle, bila podijeljena u pet cjelina znakovitih naziva: Lica ekspresije, Racio plohe, Kromatika monokroma, Sizif u ateljeu i Bretonov sindrom. Asocijativno, dok čitamo naslove pobrojanih cjelina, možemo reći da ipak postoje otprije uspostavljene pojmovne odrednice. Kako cilj nije bio pojmovno ograničiti autore i njihove opuse, neki su autori bili zastupljeni u više cjelina. Da samo nabrojimo nekoliko: Milivoj Uzelac uključen je u cjeline Racio plohe i Lica ekspresije; Miljenko Stančić u čak njih tri, Racio plohe, Bretonov sindrom i Sizif u ateljeu; Ferdinand Kulmer pak u Bretonov sindrom i Sizif u ateljeu, a Julije Knifer, iako je tijekom čitava života stvarao u formalnom smislu gotovo identične (anti)slike u Racio plohe i Sizif u ateljeu.

Autori izložbe na taj su način uspješno ukazali na dva različita i podjednako zanimljiva fenomena: na promjene individualna stila ili poetike unutar opusa jednog te istog umjetnika (primjerice Kulmer), ali i na mogućnost posve legitimnih varijacija u interpretacijama u odnosu na neku kontinuirano srodnu, pa čak i identičnu, stvaralačku poetiku (primjerice Knifer). Iako takav pristup djeluje, zapravo, posve logično te se na određeni način nameće sam po sebi, prilikom različitih sistematizacija umjetničkih pojava karakterističnih za epohe modernizma i postmodernizma gotovo se redovito previđa ili zanemaruje.

Također, problematika modernosti, postmodernosti i sličnih pojmova rastvara se zbog toga što bi naizgled neki radovi, prema definiciji i formalnim značajkama, bez problema mogli biti smješteni u potpuno druga ,,razdoblja“. Kniferovi meandri tako bi se mogli uklopiti i u neke postmoderne težnje, dok su geometrijski motivi Damira Sokića ili Duje Jurića kompatibilni s nekim aspektima modernističkih promišljanja i izražavanja a da pritom ne djeluju nimalo anakrono. Izložbom Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija ta problematika, dakako, nipošto nije apsolvirana, ali to i nije bila njezina konačna namjera. Naprotiv, autori su nam problem relativnosti interpretacijskih kategorizacija ostavili svjesno otvorenim, transparentno ukazujući na njegovu zanimljivost i aktualnost, a u odnosu na neke temeljne postulate struke čak i diskretnu subverzivnost.

Takav pristup stoga je bio itekako plodno tlo za dodatnu razradu, što je i ostvareno međunarodnim simpozijem s predavačima iz različitih područja (povijesno)umjetničkog miljea. Na njega su u organizaciji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti te uz potporu Matice hrvatske pozvani stručnjaci iz više zemalja slavenskoga govornog područja – Hrvatske, Srbije, Slovenije i Slovačke – koji u središte zanimanja postavljaju povijesno-umjetničku problematiku 20. stoljeća. Simpozij pod naslovom Dosezi modernizma nastojao je, dakle, izborom tema iz užih područja kojima se bave pozvani stručnjaci ostvariti širi i cjelovitiji pristup problematici iz više različitih perspektiva. Sudionici simpozija bili su, naime, stručnjaci iz muzejsko-galerijskih institucija specijaliziranih za područja moderne i suvremene umjetnosti, samostalni kustosi te stručnjaci s fakulteta i akademija. Zanimljivo je da su bili pozvani i umjetnici – njih dvojica – s radovima uključenim u postav izložbe koji su kao takvi bili objekti istraživanja.

Iz hrvatskih muzeja sudjelovale su kustosice Leila Topić iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu te Ksenija Orelj iz riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, iz Ljubljane pozvan je kustos tamošnjega Muzeja suvremene umjetnosti Igor Španjol, a iz Bratislave muzejska savjetnica Lucia Gregorova Stach, koja vodi zbirku moderne i suvremene umjetnosti u Slovačkoj nacionalnoj galeriji. Neprijeporno zanimljiva izlaganja mogli smo čuti i od Milene Jokanović s Filozofskog fakulteta u Beogradu, asistenta na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku Igora Loinjaka, nekadašnjeg muzejskog savjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu te Muzeju suvremene umjetnosti Istre Mladena Lučića, umjetnika Vlade Marteka i Željka Kipkea i, dakako, samostalnih kustosa te autora izložbe Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija Neve Lukić i Vanje Babića. Sve sudionike i slušače na početku je pozdravio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu Branko Franceschi, istaknuvši da su upravo takve i srodne teme ono čime se institucija kojoj je trenutno na čelu primarno namjerava baviti.

Kreativno usmjerene eksploatacije

Uvodno predavanje pod naslovom Neki primjeri produženog života umjetničkih djela u postmodernizmu i postpostmodernizmu održali su Neva Lukić i Vanja Babić. Podijelili su ga u dva dijela, pri čemu je Vanja Babić istaknuo primjere dvojice važnih hrvatskih suvremenih umjetnika – Gorana Trbuljaka i Damira Sokića – koji su u novije izlagačke projekte uključili i neka konkretna modernistička djela s područja arhitekture (Sokić) odnosno slikarstva (Trbuljak), dok je Neva Lukić ukazala na postojanje niza radova suvremenih umjetnika s izravnim referiranjem odnosno preuzimanjem lingvističkog sadržaja znamenita rada Mladena Stilinovića iz 1992. An Artist Who Cannot Speak English is No Artist.

Babića je zaintrigirala nedavna izložba Gorana Trbuljaka Slikocid održana upravo u Sokićevu atelijeru. Taj konceptualni umjetnik prisjetio se, naime, osobno proživljena događaja prije tridesetak godina, kada je u Vjesnikovu neboderu svjedočio nasilnom čupanju sa zida slike Ljube Ivančića. Tijekom toga čina okvir slike polomio se, a ona sama završila je položena uza zid na tlo, spremna da bude otpremljena na otpad. Nemilu vizualnu situaciju Trbuljak je u Sokićevu atelijeru po sjećanju rekonstruirao uz pomoć slične originalne Ivančićeve slike. Kao svojevrsni kontrapunkt bilo je izloženo još i jedno potrgano Kožarićevo platno. Trbuljak je, zapravo, prikazao dvije vrste destrukcije: vandalsku u primjeru Ivančića te kreativnu u primjeru Kožarića, koji je svojedobno, u sklopu performansa Razbijmo okvire, osobno slomio svoju vlastitu sliku te tako stvorio novu i autentičnu umjetničku vrijednost. A prije dvije godine Sokić je održao izložbu pod naslovom Skladište moderne.

Tom prigodom umjetnik je posredovanjem svojih geometrijskih objekata na inventivan način povezao dvije modernističke zgrade: Francuski paviljon u Studentskom centru kao mjesto izlaganja radova te Galićevu stambenu zgradu u Vukovarskoj ulici – Sokićev atelijer nalazi se upravo u njoj – kao mjesto njihova nastanka. Na taj način modernistička je arhitektura bila izravno integrirana u izložbu. Babić je, dakle, u stvaralaštvu Trbuljaka i Sokića pronašao zanimljiv suživot modernističkih artefakata i postmodernističkih promišljanja koji uvelike nadilazi uobičajenu strategiju citatnosti karakterističnu za epohu postmodernizma.

Vanja Babić  / Snimio ANĐELA TENŠEK

Neva Lukić

Neva Lukić na Babićevo se izlaganje nadovezala svojevrsnim nacrtom za izložbu koja bi mogla biti nazvana Eksploatacija Mladena Stilinovića, s jasnom aluzijom na njegov rad Eksploatacija mrtvih, inače izložen na izložbi Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija u sklopu cjeline Sizif u ateljeu. Zahvaljujući radu An Artist Who Cannot Speak English is No Artist Stilinović je i sam na određeni način postao eksploatiran. Njegovu tvrdnju, naime, svaki na svoj način, parafraziraju doista mnogi suvremeni autori iz različitih zemalja poput Đorđa Jandrića, Igora Grubića, Ivice Malčića, Anahite Razmi, Nade Prlje, Jacupa Ferrija ili Ance Benere / Arnolda Estefana. Eksploatacija povijesnih avangardi – ponajprije one ruske – od strane Stilinovića u radu Eksploatacija mrtvih stajala bi na početku potencijalne izložbe Eksploatacija Mladena Stilinovića, a različite varijacije njegova rada An Artist Who Cannot Speak English is No Artist činile bi, dakle, njezinu srž. Neva Lukić svojim je predavanjem uvjerljivo pokazala kako i postmoderni radovi poput Stilinovićeva iz 1994. mogu, u posve drukčijem kontekstu i sa snažnim primjesama ironije, postati predmetom postmoderne (ili možda postpostmoderne?) i kreativno usmjerene eksploatacije.

Mladen Lučić izlagao je o problemu autoreferencijalnosti, ponajprije na primjerima primarne odnosno elementarne slikarske prakse. Zanimljiv dio njegova izlaganja bilo je kontekstualiziranje te isticanje važnosti Kipkeovih primarnih grafika nastalih tijekom druge polovice sedamdesetih godina, dakle na razmeđu modernizma i postmodernizma, pri čemu su istaknuti i neki nedostaci izložbe Tabula rasa održane svojedobno u Gliptoteci HAZU pod kustoskim vodstvom Zvonka Makovića.

Viša kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu Leila Topić prikazala je praksu dvjema izložbama, Kradljivci vremena (2016) i Kradljivci vremena – reloaded (2018), koje je organizirala zajedno s Jasminkom Babić, sada ravnateljicom Galerije umjetnina u Splitu. Leila Topić prikazom kustoskog koncepta izložbe izložila je promišljanje pojma ,,suvremenog“ u radovima umjetnika koji radovima problematiziraju vrijeme. Upozorava na nepromišljeno korištenje termina suvremeno za opisivanje stilskog razdoblja s metodološkog stajališta jer pri opisivanju razdoblja izostaju zajednička svojstva umjetničkog djelovanja nekog razdoblja. Naglašava također činjenicu da samo nepostojanje zajedničkih karakteristika i jest svojstveno „suvremenoj“ umjetnosti.

Termini modernizam, postmodernizam, suvremenost skovani su većinom na temeljima umjetnosti i teorije Zapada. Koliko su tendencije i razvoj umjetnosti Zapada istovjetni s umjetnosti Istočne Europe također je pitanje kojim su se bavili sudionici simpozija

Povijesnoumjetnički govor o umjetnosti 20. i 21. stoljeća

Sličan odnos prema metodološkom problemu prepoznajemo i u svjedočanstvu jednog od umjetnika. Konceptualni umjetnik Vlado Martek predavanjem znakovita naslova Svjedok prikazuje vlastito promišljanje i analizu iz perspektive sudionika u vremenu i umjetničkoj praksi vremena terminološki problematičnih sedamdesetih godina 20. stoljeća. Prema njemu proces umjetnosti sadrži metafizičku pozadinu kojoj nisu potrebni termini. Drugi umjetnik na simpoziju, Željko Kipke, održao je predavanje Surove osamdesete. Narativ započinje vlastitim djelom (Esa carta de mi flor, 1991) izloženim na izložbi u cjelini nadrealnog u hrvatskoj umjetnosti, Bretonov sindrom. Željko Kipke također djeluje u području likovne kritike i teorije, čime njegova promišljanja o povijesnoumjetničkim problemima zadobivaju dodatnu dimenziju. Kroz prikaz vlastitog djelovanja analizira postavku da je hrvatska postmoderna rezultat djelovanja osamdesetih godina 20. stoljeća.

Asistent na Akademiji za umjetnosti i kulturu u Osijeku Igor Loinjak održao je predavanje O nekim modalitetima apstraktnog vizualnog jezika u hrvatskom slikarstvu. Osvrće se na pitanje pojave i tijeka apstraktnog jezika u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća te ukazuje kako apstraktni jezik ostaje čvrsto ukorijenjen u vizualnom, figurativnom svijetu, ujedno oblikujući nove prikazivačke modele prema kojima se vizualno tretira stvarnost.

Leila Topić

Lucia Gregorova Stach

Slovačka kustosica Lucia Gregorova Stach donijela je prikaz rada pojedinih slovačkih autora koji problematiziraju vrijeme pod naslovom Attempt to Escape Time. On the Transhistorical Contemporaneity as an Instrument of Conceptualisation in the Slovak Art. Odabrani umjetnici, Stano Filko, Peter Bartoš i Maria Bartuszová, pripadaju generaciji rođenih tridesetih godina 20. stoljeća koji prate neoavangardne tendencije, a pristupom su vrlo slični suvremenim i postmodernim promišljanjima. Izabrani autori velikani su slovačke umjetnosti, ali i šire u umjetnosti istočne Europe sredine i druge polovine 20. stoljeća. Prikazom pojedinih radova autorica je ukazala na vještu uporabu vizualnih i asocijativnih elemenata pri izgradnji narativa o vremenu kod autora koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničko.

Termini modernizam, postmodernizam, suvremenost, u konačnici su termini skovani većinom na temeljima umjetnosti i teorije zapada. Koliko su tendencije i razvoj umjetnosti zapada istovjetni s umjetnosti Istočne Europe također je pitanje. Predavanjem pod naslovom Naslijeđe sistemske plastike Vjenceslava Richtera u suvremenoj interpretaciji Tobiasa Putriha Igor Španjol, kustos Moderne galerije u Ljubljani, problematizira odnos djela Vjenceslava Richtera s djelom suvremenog umjetnika Tobiasa Putriha, koji se bavi Richterovim nasljeđem.

Ukazuje na promjene u odnosu jugoslavenskih umjetnika prema vlastitom istočnoeuropskom nasljeđu u devedesetim godinama 20. stoljeća te ih dovodi u vezu s pojavom zanimanja Zapada za istočnoeuropsku umjetnost. Također ukazuje na kontradikcije postmodernog mišljenja o zastarjelosti modernizma, dok je taj isti modernizam u istočnoj Europi odigrao ulogu u promjeni i oblikovanju novoga političkog sistema i umjetničke situacije.

Kustosi izložbe zapravo su vješto mimoišli taj problem tako što su pomno odabranim radovima oformili narativ koji pri čitanju ne pokreće potrebu za strogo određenim definicijama, terminima, razdobljima, pravcima. Predavanja Leile Topić i Milene Jokanović osvijestila su situaciju koliko muzeji diktiraju definicije umjetničkih pojava 20. i 21. stoljeća svojim djelovanjem i fundusima te koliki pothvat može biti prezentirati narativ koji bi u konačnici trebao biti edukativan.

Zatvoreni krug umjetnik – muzej čini se kako zaboravlja na činjenicu da je muzej edukativna javna ustanova, na što je uostalom i ukazala Ksenija Orelj svojim predavanjem, te da metodološki problemi struke imaju mogućnost negativna utjecaja na kvalitetu edukativnog aspekta institucije. Sami autori izložbe u uvodnom tekstu kataloga osvrću se na činjenicu da publika ne vlada pojmovnim jezikom povijesti umjetnosti, što zasigurno nije njihova krivica. Iznenađuje konačni dojam o izložbi. Autori izložbe problemskom su izložbom s katalogom i brojnim vodstvima uz internacionalni simpozij s vrhunskim stručnjacima iz (povijesno)umjetničkog miljea zaokružili postavljenu problemsku temu, čime su prikazali kvalitetan primjer povijesnoumjetničkog govora o umjetnosti 20. i 21. stoljeća.